Bobath koncept

Bobath koncept je pristup neurološkoj rehabilitaciji koji se primjenjuje u procjeni i liječenju pacijenata (kao što su odrasli nakon moždanog udara ili djeca s cerebralnom paralizom). Cilj primjene Bobath koncepta je promicanje motoričkog učenja za učinkovitu motoričku kontrolu u različitim okruženjima, čime se poboljšava sudjelovanje i funkcija.

Bobath koncept je pristup rješavanju problema koji se koristi u evaluaciji i liječenju pojedinaca s poremećajima kretanja i posturalne kontrole zbog lezije središnjeg živčanog sustava. Ime je dobio po Berti Bobath, fizioterapeutkinji, i njezinom suprugu Karlu, psihijatru/neuropsihijatru, koji su predložili pristup liječenju pacijenata s anomalijama središnjeg živčanog sustava.

To je interaktivni pristup rješavanju problema koji je usredotočen na kontinuiranu ponovnu procjenu s pažnjom na individualne ciljeve, razvijanje radnih hipoteza, planova liječenja i relevantnih objektivnih mjera za procjenu intervencija.

Bobath koncept se bavi senzorikom, percepcijom i adaptivnim ponašanjem zajedno s motoričkim problemom koji uključuje cijelog pacijenta. To je pristup orijentiran na cilj i specifičan zadatak, s ciljem organiziranja unutarnjeg (proprioceptivnog) i vanjskog (eksteroceptivnog) okruženja živčanog sustava za učinkovito funkcioniranje pojedinca.

Interaktivni proces između pacijenata i terapeuta.

TERAPIJA JE USMJERENA NA SLIJEDEĆE:

neuro-mišićni sustav, leđna moždina i viši centri za promjenu motoričkih performansi
neuroplastičnost, interaktivni živčani sustav i individualna ekspresija pokreta
prevladavanje slabosti neuralnog pogona nakon oštećenja motornih neurona selektivnom aktivacijom kožnih i mišićnih receptora

Bobath koncept zahtijeva obuku u različitim situacijama iz stvarnog života, a ne samo vježbanje na odjelu za terapiju. Obrasci aktivacije mišića specifični za zadatak i senzorni unos omogućuju uspješno dovršenje zadatka u različitim kontekstima i okruženjima, uzimajući u obzir perceptivne i kognitivne zahtjeve. Terapija se bavi abnormalnim, stereotipnim obrascima kretanja koji ometaju funkciju. Usmjeren je na sprječavanje razvoja spasticiteta i poboljšanje rezidualne funkcije. Terapeuti mogu utjecati na hipertoniju na neneurološkoj razini utječući na duljinu i opseg mišića.

Primjenjuje se u neurologiji ( kod ozljeda mozga ili leđne moždine, nakon moždanog udara, u oštećenjima perifernih živaca te kod raznih neuromuskularnih bolesti kao npr. multiple skleroze, cerebralne paralize, Parkinsonove bolesti, progresivne mišićne distrofije, raznih miopatija I sl.)